34% tvrtki iz ANZ-a i dalje plaća otkupninu za ransomware, pokazuje studija

Trećina organizacija iz ANZ-a i dalje odlučuje platiti

Novo istraživanje tvrtke Commvault potvrdilo je ono što su mnogi sigurnosni stručnjaci već dugo sumnjali: plaćanje zahtjeva za otkupninu za ransomware daleko je od pouzdanog rješenja. Izvješće tvrtke State of Data Resilience ANZ 2026 pokazalo je da je 34% organizacija diljem Australije i Novog Zelanda koje su doživjele napad ransomwareom ipak platilo otkupninu, iako nisu imale stvarno jamstvo da će im podaci biti vraćeni ili sustavi ponovno proraditi.

Nalaz dolazi u trenutku kada je ransomware postao manje rijedak krizni događaj, a više operativna stvarnost za tvrtke u regiji. Ipak, odluka o plaćanju i dalje se u mnogim slučajevima donosi pod velikim pritiskom, usred aktivnog incidenta, a ne kao dio smirene, unaprijed pripremljene strategije odgovora.

Zašto plaćanje rijetko rješava stvarni problem

Najvažniji detalj u nalazima tvrtke Commvault nije to što organizacije plaćaju, nego što se događa nakon toga. Predaja otkupnine ne znači automatski da se ukradeni ili šifrirani podaci vraćaju netaknuti, niti da je napadač izbrisao kopije koje je preuzeo prije nego što je zaključao sustave. Ta je razlika iznimno važna iz perspektive privatnosti. Mnogi današnji ransomware incidenti uključuju i krađu podataka i šifriranje, što znači da su podaci o klijentima, podaci o zaposlenicima ili financijske informacije možda već napustile mrežu organizacije prije nego što je razgovor o otkupnini uopće započeo.

Povezano istraživanje koje pokriva isto područje dodatno naglašava tu poantu. To je istraživanje pokazalo da 36% plaćanja otkupnine ne uspijeva vratiti podatke, što znači da je više od trećine organizacija koje su platile i dalje ostalo bez ispravno funkcionirajućih sustava ili datoteka. Plaćanje, drugim riječima, nije transakcija sa zajamčenim ishodom. To je kockanje s protivnikom koji nema ni zakonsku ni reputacijsku obvezu ispuniti dogovor.

Za organizacije koje drže osjetljive osobne podatke, bilo da je riječ o zdravstvenim kartonima, financijskim detaljima ili identifikacijskim podacima klijenata, to stvara kumulativni rizik za privatnost. Čak ni uspješno plaćanje ne poništava izlaganje koje se već dogodilo. Podatke koje su napadači kopirali prije šifriranja i dalje se može objaviti, prodati ili iskoristiti za daljnje iznuđivanje bez obzira na to je li otkupnina plaćena. Istraživanje tvrtke Commvault sugerira da previše organizacija iz ANZ-a tretira plaćanje otkupnine kao strategiju oporavka, iako ono više funkcionira kao oklada položena nakon što je šteta već učinjena.

Pritisak da se odluči usred krize

Dio onoga što ovaj obrazac čini postojanim jest okruženje u kojem se te odluke donose. Napadi ransomwareom obično brzo eskaliraju i često zaključaju osoblje izvan kritičnih sustava u roku od nekoliko sati. Pod takvim pritiskom, dok je poslovanje zamrznuto i dok klijenti ili partneri postavljaju pitanja, plaćanje može djelovati kao najbrži put natrag u normalu. Izvješće tvrtke Commvault opisuje to kao situaciju u kojoj organizacije donose odluke o ransomwareu s visokim ulozima usred krize, a ne kao dio provjerenog, unaprijed postojećeg plana.

Upravo je zato priprema toliko važnija od reakcije. Organizacije s testiranim sustavima sigurnosnog kopiranja, jasnim planovima odgovora na incident i unaprijed dogovorenim kriterijima o tome hoće li uopće pregovarati s napadačima u znatno su boljem položaju od onih koje improviziraju u stvarnom vremenu. Podaci sugeriraju da mnoge tvrtke iz ANZ-a još nisu dosegnule tu razinu spremnosti te umjesto toga posežu za plaćanjem jer se ono čini kao jedina poluga dostupna u tom trenutku.

Što to znači za vas

Ako ste potrošač, zaposlenik ili klijent bilo koje organizacije, ovo istraživanje podsjetnik je da plaćanje otkupnine od strane tvrtke ne znači da su vaši podaci sigurni. Čak i ako tvrtka objavi da je riješila incident, informacije koje su bile izložene tijekom napada i dalje mogu kružiti. Vrijedi pratiti obavijesti o povredi podataka iz bilo koje usluge koju koristite i shvatiti ih ozbiljno čak i ako organizacija navodi da je otkupnina plaćena ili da su sustavi obnovljeni.

Ako radite u tvrtki, posebno onoj koja obrađuje podatke klijenata ili zaposlenika, zaključak je izravniji: nemojte dopustiti da se odluka o plaćanju otkupnine prvi put donese tijekom stvarnog napada. Organizacije koje planiraju unaprijed, testiraju sigurnosne kopije i imaju jasan protokol odgovora znatno su manje izložene scenariju bez dobrog ishoda kakav opisuje Commvault, u kojem plaćanje ne jamči povrat podataka, a izloženost privatnosti često se već dogodila do trenutka kada stigne poruka s otkupninom.

Ključni zaključci

• Plaćanje zahtjeva za otkupninu za ransomware ne jamči da će vaši podaci ili sustavi biti obnovljeni i ne poništava krađu podataka koja se već dogodila.
• Izloženost podataka i rizik za privatnost mogu postojati neovisno o tome je li otkupnina plaćena jer napadači često ukradu informacije prije nego što ih šifriraju.
• Organizacije bi trebale izraditi planove odgovora na ransomware i testirati sigurnosne kopije prije nego što se incident dogodi, a ne tijekom njega.
• Pojedinci bi trebali ostati oprezni prema obavijestima o povredi podataka čak i kada tvrtka prijavi da je incident riješen.

Ransomware ne nestaje, a istraživanje tvrtke Commvault jasno pokazuje da organizacije iz ANZ-a i dalje tim odlukama pristupaju reaktivno, a ne strateški. Izgradnja otpornosti prije nego što se napad dogodi ostaje najpouzdaniji način zaštite i poslovanja i osobnih podataka koje su organizacije dužne čuvati.